Puštam dane da prolaze, ne učestvujem u njima, ništa me ne pomjera, opet ležim i opet nisam u stanju da učinim išta. Ali hoću, moram, samo danas nije taj dan, danas ne mogu, danas sve boli, svaki pokret, svako treptanje, svaki uzdah, svaki otkucaj srca. Moja majka ustaje rano svako jutro, spremi doručak, opere sudove, onda sjedi i gleda tv. Za to vrijeme moj otac je na poslu, a brat u školi. Poslije ona sprema ručak da oni ne bi čekali kada dođu kući ručak, nego da mogu odmah jesti, onda ona opet opere sudove, pa opet gleda tv i sve tako dok ne dođe vrijeme večere i opet sve isto. Svaki jebeni dan. Moj otac ne obraća pažnju na nju, oni čak ne spavaju u istoj sobi, ona spava u dnevnoj sobi i svaku noć zaspi gledajući tv, dok on do kasno u noć bude na facebook-u. Nikad je nisam vidjela da plače, a osjetim kako je sve to boli, svaki taj dan, ta rutina. Kada dođem kući molim je da odemo negdje, ali ona nikad ne pristane, ne želi i kaže kako je njoj kod kuće najljepše. Rutina je postala vlast nad njom. Mama, toliko mi je žao što nisam s tobom svaki dan i obećavam da ću završiti ovaj fakultet, da ću nastaviti da učim nešto što najviše mrzim i obećavam ti da ćemo ti i ja obići pola svijeta kada se sve završi. Ja nemam nijednog prijatelja, imam samo tebe mama.