Kako da vidim bilo šta drugo osim ove praznine ispred sebe i ovog ništavila? Osjećam sramotu, sramim se svoga bića. Možda stvarno zaslužujem sve ovo što mi se dešava. Ja sam jedna velika sramota i teret ljudima oko sebe. Nema više smisla nadati se i pokušavati popraviti stvari, jer se neće popraviti ni ovog puta. Toliko toga mogu da kažem, a ne mogu da izgovorim ništa. Odustajem od sebe. Želim vam da pronađete ljepotu življenja, koju ja nikada nisam uspjela da pronađem. Uvijek ima nešto što boli, znam, samo što ljudi nauče da žive sa tim, ja valjda nisam jedna od njih. Treba znati kada odustati.

Ljudi su ponosni na sebe kada urade neke velike stvari, ja sam ponosna na sebe što uopšte ustanem iz kreveta. Smatra li se to velikom stvari? Htjela bih da opsujem snove i umjetnost i poeziju, a mogla bih da ne kažem ništa. Već je kasno. Moja kutija cigareta je već odavno prazna.

Sjedimo i gledaš me kao da si našao nekada davnu izgubljenu zaboravljenu figuricu koja je jedan dan samo nestala sa komode i dok pričamo slušaš me kao da je bitno to što govorim i kao da ne smaram. I tad, ja se osjećam drugačije nego prethodnih 7 godina sanjanja, čekanja, zaboravljanja. Osjećam da sam našla davno izgubljen svijet na mjestu između vrata i ramena. Miluješ me kao neko jedva dočekano sretenje, neizmagljeno sjećanje na ljubav, na čežnju i strah. Imaš me svake sekunde, svakog minuta, sata, dana, imaš me sve ove godine. I to je nešto najbolnije što može da osjeti tijelo, što može da podnese srce i nešto najljepše što može da osjeti dlan. Između sna i zauvijek, između ove noći i nikad više. Kao prejaka kafa za dvoje.

One last time then before I lose you, you don't have to pretend. I know that love for you was just security, there's no part of me in you...

https://www.youtube.com/watch?v=9mhewpYZmI4

“Sviće iza tmurnih oblaka, novo vrijeme traži starog čovjeka. Ja bih stvarno htio da se poklonim boljem , al' ga nigdje ne vidim.”

When the evening reaches here, you're tying me up. I'm dying of love. It's OK...

Sve je šuplje i prazno u ovoj sobi. I ja sam prazna, fali mi nešto, a nikako to da nađem. Tražim, treba mi, želim bar nešto što će biti uistinu moje, kada već ja nisam svoja. Ništa, ništa i ponovo ništa. Neko mora biti ovdje. Gdje si?

Opet šutimo i opet smo daleko jedno od drugog. Misli su prožete slutnjom, čekamo na odgovore koji nikada neće doći. U tvome oku nema više onog sjaja kada ti dođem i nema više poljubaca u čelo. Ne znam zašto sam mislila da nas neće uspjeti pojesti navika i rutina. Gubiš me. Možda nisi svjestan, a možda ti je svejedno. Konopci kojima smo hvatali jedno drugo već odavno su ispresjecani zaboravom. Više ti ništa i ne govorim, jer šta više da ti kažem, koliko puta treba da ponovim. Možda u tome i jeste štos, ubijam te zvocanjem. Pretvorila sam se u klasično žensko, koje zvoca i nabraja. pretvorila sam se u nešto što sam se zaklela da nikada neću biti. U zadnje vrijeme šutimo i ti i ja. Prazni pogledi. I opet šutimo. Naviko, mrzim te.

Nekad mi se dešava da suze same krenu da mi naviru, bez nekog posebnog razloga. Moglo bi se reći da je razlog tuga, ali ja jesam tuga. Sačinjena sam od sjete i tuge. Moje ime je tuga. Šta se dešava kada čovjeka ništa ne čini sretnim? Šta se dešava kada ljubav nije dovoljna? Sveska mi stoji na stolu otvorena cijeli dan, a ja nisam ni počela da učim, samo ispijam kafe, pušim cigarete i razmišljam. Pomislim, možda bi šetnja sa nekim pomogla, a onda shvatim da nemam s kim da hodam i šutim. Opet neću izaći na jebeni ispit. Život mi se sveo na čekanje boljih dana iako sam svjesna da ne treba samo čekati, opet čekam. Vrijeme me više ne čeka, iznevjerila sam i njega, kao i tebe.

Puštam dane da prolaze, ne učestvujem u njima, ništa me ne pomjera, opet ležim i opet nisam u stanju da učinim išta. Ali hoću, moram, samo danas nije taj dan, danas ne mogu, danas sve boli, svaki pokret, svako treptanje, svaki uzdah, svaki otkucaj srca. Moja majka ustaje rano svako jutro, spremi doručak, opere sudove, onda sjedi i gleda tv. Za to vrijeme moj otac je na poslu, a brat u školi. Poslije ona sprema ručak da oni ne bi čekali kada dođu kući ručak, nego da mogu odmah jesti, onda ona opet opere sudove, pa opet gleda tv i sve tako dok ne dođe vrijeme večere i opet sve isto. Svaki jebeni dan. Moj otac ne obraća pažnju na nju, oni čak ne spavaju u istoj sobi, ona spava u dnevnoj sobi i svaku noć zaspi gledajući tv, dok on do kasno u noć bude na facebook-u. Nikad je nisam vidjela da plače, a osjetim kako je sve to boli, svaki taj dan, ta rutina. Kada dođem kući molim je da odemo negdje, ali ona nikad ne pristane, ne želi i kaže kako je njoj kod kuće najljepše. Rutina je postala vlast nad njom. Mama, toliko mi je žao što nisam s tobom svaki dan i obećavam da ću završiti ovaj fakultet, da ću nastaviti da učim nešto što najviše mrzim i obećavam ti da ćemo ti i ja obići pola svijeta kada se sve završi. Ja nemam nijednog prijatelja, imam samo tebe mama.

Nedostajem mi ja.

Dok su obale u svađi, vode će mirno proticati.

Ko želi neka podrži, hvala unaprijed.

Nema više ni djeda. Bila su ovo teška dva mjeseca. To su oni mjeseci kada nemate šta da kažete.

Speechless.

Za mene nema ništa ljepše nego provoditi dane u svojoj sobi. Sjećam se kako sam jedva čekala da uredim sobu onako kako ja želim kada smo uređivali kuću. Sav namještaj, crvena stora i tepih, sve sam sama izabrala. Sav novac koji sam do tada uštedila sam uložila u svoju sobu. Jedino što mi je bilo zabranjeno je bojanje zidova u bilo koju drugu boju sem bijele i to me strašno ljutilo. Soba mi se onda malo pomalo počela pretvarati u atelje i zidovi su postali prekriveni mojim slikama. Toliko su se gomilale da više nije bilo prostora, pa sam počela da ih iznosim u hodnik. Mama kad god bi ulazila u sobu, počela bi da viče na mene zbog nereda i slučajno negdje prosute boje. Uvijek me je mrzilo da spremam sobu, jer poslije nemam pojma gdje sam šta ostavila. Što sam starija postaje mi sve manja, prepuna je stvari, uvijek dolaze nove koje znače i treba sve to negdje smjestiti. Mnogo mi nedostaje kada odem u Tuzlu. Kada sam počela da studiram svi su mi govorili kako će mi biti super, kako ću moći da izlazim kad hoću, da radim šta hoću, bez kontrole, da postanem samostalna, a meni je sve to bilo smiješno zato što sam sve to mogla i kod kuće. Ne mogu da kažem da mi je ružno, ali ne provodim se ludo onoliko koliko moje kolege. Tamo mi se dani svode na predavanja, na spavanje, učenje, ponekad odem na neku svirku. Sada će brzo početi semestar i sve će se ponovo svesti na to.

Pogled tužan ga ubija, nemoć još više boli. Za još jedan sat bezbrižan ako treba daće sve, a nema snagu ni za tren, svako putuje za sebe.

Stojim ispred ogledala sa zamagljenim pogledom. Posmatram se. I sve što vidim su obrisi. Nazirem svoje lice kroz maglu, stavljam ruke na usta, skupljam prste, grizem zubima šaku, želeći da vrisnem iz sve snage. Trudim se da niko ne čuje očaj jednog bića koje je dostiglo samosažaljenje. Nema ničeg goreg od čovjeka koji sam sebe žali, koji se osjeća nemoćan pred samim sobom, paralizovan, ponižen i zaboravljen.

Još jedan dan bježanja od same sebe, od suočavanja sa samom sobom, od mogućeg rješenja, pomirenja sa savjesti. Odmažem sama sebi, svjesno. Koji bi dan trebao biti danas? Kako ga nazvati? Ne brojim ih više. Nije mi važno. Započeta slika stoji u kutu sobe, čeka da je završim već mjesec dana. Osjećam jeziv nemir. Još jedan od dana kada ruka ne može da završi riječ, vrijeme ne može da završi djelo. Nemir. Teško je. Klizim. Teška sam sama sebi. Teško podnosim sebe i sve oko sebe. Udaljavam se od svega misleći da je tako najbolje. A fale mi ljudi, fali mi neko, ali opet s druge strane nisam u stanju da vidim ikoga. Kada treba da spavam, tada već želim da je sutra. Jer, možda je sutra taj dan kada ću biti ponovo ja. Kako da se obratim sebi? Kako ću nazvati ovaj dan? Kako da prihvatim ljubav koju mi pruža momak sa kojim sam u vezi? Nekad pomislim kako je bolje za njega da se rastanemo, svako svojim putem, a onda shvatim da mi treba. Sebična sam. Pitam se da li sam zaboravila da volim ili možda on nije taj koga treba da volim? Ponekad nalete ti trenuci kada sam zaljubljena preko ušiju, ali traju veoma kratko, zamijeni ih ravnodušnost i tada zaboravim šta osjećam. Zapravo kao da ne osjećam ništa. I tada me obuzme sjeta, bude mi žao što su prošli ti trenuci, što su tako kratko trajali. Nekad sam mislila da znam šta je ljubav, da sam je osjećala.

I'd like to fly, but my wings have been so denied.

Ubijam vrijeme čekajući znak- bilo kakav, znajući da ne treba čekati. Sva ova dešavanja me guraju polahko ka dugom zimskom snu previđajući čak i vrijeme koje bismo trebali provesti zajedno. Ubijam vrijeme čekajući i pitajući se koliko će ovo da traje. Neosjetljiva na neosjetljivost, na vrijeme koje dolazi, koje miriše na tebe. Oko mene samo zima, osjećam se oronulo, palo, iako bi trebalo da sam sretna, jer pored sebe imama nekog kome je stalo do mene. Ali, moje oči su tako umorne, i moje ruke su tako teške i moje tijelo je tako beživotno, a moje lice tako blijedo i sjetno. Ne sjećam se kada sam prestala biti ja, ona koja sanja, koja mašta, koja piše poeziju, koje crta, koja pjeva sa bratom dok on svira gitaru. Ne sjećam se kad sam se pretvorila u osobu koja ne ustaje cijeli dan iz kreveta i sluša depresivnu muziku. Gledam u plafon i vidim nebo koje pada na mene, čekam, a ne znam ni šta čekam. Svijet izvan moje sobe je bez zvuka i ja se ne usuđujem da provirim. Jer svijet je crni beskraj, svijet će da me ostavi u crnoj noći.

Until one day you stopped caring. And began to forget why you tried to be so close. And you disappeared into the darkness, and the darkness turned to pain, and never went away until all that remained was buried deep beneath the surface.

https://www.youtube.com/watch?v=5FVK1fCsEmE

I found the end of the dream, listen here crashing down my mind. There reality is grey with no hope and fame. I start a journey to inside waking my first term, I just returned to my dream where I'm coming from.

Ne znam koji će mi put biti da gledam ovaj film: https://www.youtube.com/watch?v=SWMbFkTL6yU . Iako znam da to neće donijeti ništa dobro, jer svaki put kad ga gledam ne dolazim sebi narednih sedam dana.

Možda kada bih ti rekla možda bi to pomoglo. Trebalo bi da riječi pomažu, jer tako nastaju priče, a prestaju igre. Možda bi konačno onda i ova naša prestala. Svjesno bih pokvarila sve. Ali šta da ti kažem, osim onoga što sam sebi već nisi rekao. I kada bih rekla, buljio bi u mene, bez riječi, praveći se iznenađenim, ioako si znao sve o čemu šutim. Mada, ja ne znam ni zašto uopšte razmišljam o tome kada ja nemam hrabrosti za takvo nešto. Jer sam jebena kukavica, jer ne znam ni šta hoću. Umjesto da razmišljam o faksu, o porodičnim situacijama koje treba da riješim, ja ne činim ništa, ležim, piljim u prazno i slušam muziku. Moje potonuće se sastoji u meni samoj. Nije više bitno hoćeš li doći da budeš tu sa mnom da slušaš moje nebuloze, da me zagrliš slušam Pink Floyd i da mi kažeš kako će sve da se riješi. Treba mi vremena da se odmorim od svih, od svega. Znam koliko će mi biti teško ako sve kažem i ako odeš, ali došla sam do krajnje srži, došla sam do trenutka kad zaboravljam osjećanje koje je postojalo. Kada smo se upoznali bilo je postojanje, koje je računalo na ljubav koja će natopiti sve vrijeme koje slijedi. Zaboravljanje služi da odgodi situaciju, možda se opet nekad sjetim tog postojanja. I to zaboravljanje nije ništa drugo nego moje međuvrijeme, kad ne vjerujem ni u šta i nikome. I tad svaki dan je kao preslikan. Rutina. Kolotečina. Beznađe. Ahromatizam. Letargija. To je ono što te sačinjava tih dana. Ali tebi ništa nije bitno, nastavljaš da piljiš u prazno. Nema više ni suza, ni boli.

https://www.youtube.com/watch?v=8QIHydC1ejU

Konačno sam odlučila da ću da pospremim sobu nakon malo dužeg perioda stagniranja. Iskreno, ne bih ja nju sređivala barem za još jedno sedam dana, ali bio bi red jer mi je drugarica rekla doći na kafu. Kako je moja soba ujedno i moj atelje, mrzi me svaki put da sklanjam štafelaj i pribor za slikanje kad znam da će mi opet sutra trebati sve to na tom mjestu. Volim svoj kreativni haos i bolje se sznalazim u njemu, nego kada mi je "sve na svom mjestu", onda nemam pojma gdje sam šta ostavila. Odlučila sam da skinem trenutne slike sa zidova i stavim neke druge. Također sam isprintala radove svog najdražeg grafičara M.C.Eschera i planiram ih polijepiti na cijeli jedan zid. Maideni su tu da mi spremanje bude zanimljivije i brže. Samo se nadam da neću stati u pola posla.

Lady of winter, turning to rain, white world of wonder, fading away.

https://www.youtube.com/watch?v=JXb8LiOg47s

Završila se igra, vatra početka, gotovo je. Zatekla sam se u nježnosti koja je već spavala, u riječima koje su mi pripadale, a nisu me mogle naći. Ti si postao moja odbrana, dobrovoljno progonstvo, pobjeda nada mnom, moja muka, ljubomora na život, nemoguća zemlja, potrebno tijelo, moja ruka i glava. I zagrljaj u kojem sam se juče igrala, sada me obuhvata ovdje, daleko i zauvijek. Teško je pričati o odsustvu, jer svaka riječ ma koliko mala bila, je mjera prisustva. Pokušavam da ne mislim o tome da te nema, da smo se udaljili, da koliko god odbijala priznati postali smo ono što najviše nismo htjeli da postanemo-rutina, navika jedno drugom. Crtam i nadam se da će mi crtanje zakloniti ovu pustoš koju sada vidim oko sebe. U zamjenu pokazat će mi privlačne rezultate uspjeha i stvoriti zabludu da smisla ipak ima.

https://www.youtube.com/watch?v=KH7icBnCTrQ

Ljubim riječ „uvijek“, odana njenom čaru, kao da je poznajem, a niko ne zna šta ona znači. Možda baš zato, samo nepoznato ljubimo sa sigurnošću, jer ostavlja dovoljno prosotora za nas same.

Dopustite da vam otpjevam pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=yjoPWxmOCtc za 6486. novi početak.